Cilj nase stranice je promocija Prokletija i prikazivanje potencijala i ljepote ovog planinskog vijenca.
Sve planine na jednu Prokletije na drugu stranu.
SLEĐENA TIŠINA VISITORA
Neka, neka ti nisam pisao. Ostavih za sobom,
jednog jutra, rose, jedne,
i sjenke i vjetrove zavičajne, i Lužu onu u sjenkosima;
odoh iznenada sa tek probuđemh obala — sve me tu prijatelju,
podsjeti na oči moje djetinje. U svemu vidjeh sebe;
samoća, samoća, samoća! Pa odoh. Ne izdržah…
Što boli tišina ova, što boli
taj mir, taj korak šaptav zvijezda snenih!
Na rastanku, rodni grade, molim
da se poljupci vrate, meki; da prebolim
tugu sokaka golih, tvojih svelih;
da zagrlim, da ispijem miris livada pokošenih.
Kaplje, kaplje noć.
Psi laju.
Ah, sam sam i pust sam u zavičaju!…
Sad vidim: odbjeglo sve je. Djetinjstva nema.
Ni drugova, ni igre. Samo trava,
i godine samo, i smrče u tišini,
i neizgažene staze u planini.
Samo mir. Samoća duga. Samo trava.
I draga krajina plava.
Žudnja me ovdje baci
Gdje se bijele ovce, i kape, i oblaci;
Žudnja mi ovdje zvoni:
u muku tom ne kloni,
možda u jatu plavom, možda pod krovovima
ima radosti plahe i blage zore ima;
možda će proći nemir slutnja ova laka
sa pjenom od oblaka.
Prolazim pijan od sebe, od snova, i krovova,
od trnja što me kida,
od vjetra što zatrese;
ševarje šumi mene pod sjenkom jastrebova —
djetinjstvom da me vida,
djetinjstvom da ponese.
Al vidim: odbjeglo sve je, godine samo tuku
i tavna mreža borâ.
Aj, zalud tebi drhtavo pružih ruku —
tišina Visitora!…
Jer boli samoća ova, jer boli
taj mir, taj korak šaptav zvijeda snenih!
Na rastanku, travni grade, molim
da se poljupci vrate, meki; da prebolim
tugu sokaka golih, tvojih, svelih —
miris livada pokošenih.
Da zgazim samoće? Čemu one
kad u valovlju rastanka tonem
i pijem daleke luke?
Ja sam dio ulica, ja sam pjesma njina,
zaboravljena tuga harlekina,
ja sam dio svjetla i svete gradske buke
kojoj iz mira ovog dajem ruke.
Odlazim — i svu noć pusto vape vrata
za vedrim žamorom asfalta,
za gradom što je razvio zastave svoje,
i moje, i moje.
Oprosti za otvoreno srce — ja mira nemam,
tišinâ nemam ovdje iako tiho sve je.
Mir je moj u šumu korza, u šljunku neke aleje
gdje se sve na hrpu baci — i koraci, i oblaci,
i sve melje bez odmora, bez umora,
sleđena tišino Visitora!
Dušan Kostić
VOLIM PROKLETIJE 