Sultanija je podignuta 1907. godine sredstvima sultana Abdul Hamida II, u znak sjećanja na šehide koji su pali u boju na Nokšiće, početkom decembra 1879. godine za odbranu Plava i Gusinja, nakon što je 1878. godine na Berlinskom kongresu donesena odluka da se Plav i Gusinje pripoje Crnoj Gori, što je bošnjačko i albansko stanovništvo odbilo, kada je i uslijedio napad crnogorske vojske i kada je upravo nadomak Plava u selu Nokšiću crnogorska vojska poražena od Plavljana i Gusinjana.
Nalazi se u samom centru plavske čaršije. Zidana je skoro deset godina od veoma čvrstog materijala. Radili su je čuveni neimari iz Debra. Kamen za džamiju donešen je iz velike daljine. Ova džamija je jedinstvena po svojoj gradnji na našem području. Ta specifičnost se ogleda u umjetničkom oblikovanju, tј. klesanju kamena, kao i vezivanju kamena pomoću žlijeba, što je do tada bio slučaj samo sa obrađivanjem drveta. Kamen je sa žlijebom bio vezan sa olovom tako da je ovaj objekat činio salivenim. Od istog materijala i na istom principu bila je sagrađena i vitka munara, kao i kube džamije. Pretpostavlja se da je s malterom miješana smješa od jaja, što je objektu davalo veliku čvrstinu. Zidovi džamije, kako vanjski tako i unutrašnji, krasili su uklesani ajeti na arapskom jeziku, kao i jedinstvene arabeske.
Godine 1927. munare je srušeno, džamija je oduzeta i pretvorena u školu. Ovo je odlučeno na sjednici školskog odbora 9. aprila 1927. godine, pa je i krov porušen. Tom prilikom su na dva ugla bila stavljena i dva krsta na krovu. Aktom Vrhovnog starješinstva Islamske zajednice br. 893 od 27. VII 1933. Godine, traženo je od Ministarstva prosvjete da se džamija vrati Islamskoj zajednici, a ovi koji su stavili krstove da se kazne.[1] Služila je kao škola i poslije Drugog svjetskog rata.
Godine 1959. vlasti su odlučile da džamiju Sultaniju pretvore u policijsku ustanovu i zatvor. Sa zidova džamije su uklonjeni natpisi na аrapskom jeziku, promijenjeni su svi prozori, vrata, pregrađen je unutrašnji dio džamije tako da su umjesto mihraba, mimbera i ćursa паргаvljene zatvorske ćelije i kancelarije. Na osnovu zahtjeva Mešihata Islamske zajednice Crne Gore i razgovora sa tadašnjim predsjednikom Republike Crne Gore Momirom Bulatovićem po ovom i drugim pitanjima vraćena je Islamskoj zajednici Plava 1997. godine.
Sultanija je doživjela svoju rekonstrukciju, vraćena svojoj prvobitnoj namjeni kada je i otvorena 30. jula 2005. godine. [1] Prvi imam Sultanije bio je Mula Agan Kojić, a poslije njegovog odlaska u komite mula Arif ef. Krcić i Mula Medo Musić (bio je imam i u Carskoj dzamiji). Prvi imam obnovljene Sultanije je ef. Sead Jasavic
U centru Plava, na zidinama nekadašnjeg starog Dizdarevog grada, davne 1471. godine Osmanlije su sagradile prvu džamiju u Plavu, to je Stara, Drvena, Carska odnosno Asker džamija kako se nekad nazivala jer je pravljena za turske vojnike – Askere.
Tada je bila u potpunosti izgrađena od drveta, dok danas ima nešto drugačiji izgled, jer je preživjela i nekoliko renoviranja. Zbog originalne arhitekture, duboreza i arabeski, kamene i drvene gradnje, galerije, soferluka i vitkog drvenog minareta zakonom je zaštićena kao spomenik kulture.
Služba za održavanje ambijentalne higijene i infrastrukture je u saradnji sa Službom zaštite Nacionalnog parka #Prokletije postavila hranilice i spremišta za so namijenjene krupnim sisarima na području Hridskog jezera.
Bale sijena koje su juče obezbijeđene i postavljene na hranilišta dovoljne su za određeni vremenski period, imajući u vidu još uvijek malu visinu sniježnog pokrivača.
NP Prokletije poručuju da zajedničkim djelovanjem svih korisnika prostora možemo doprinijeti zaštiti i očuvanju najznačajnijih prirodnih vrijednosti ovog zaštićenog područja prepoznatog po bogatstvu i raznovrsnosti biljnog i životinjskog svijeta.
Brojna crnogorska sela polako izumiru. Prazne kuće, zaključane kapije i tek poneki stanovnik koji je ostao da čuva ognjište, slika su koja se najčešće može vidjeti u planinskim krajevima. I dok je omladina uglavnom odlazila u gradove, a sve u potrazi za boljim životom, 27-godišnja Elma Luković nije pošla njihovim stopama.
Ovu djevojku sa Prokletija javnost je imala priliku da upozna prije devet godina, kada je o njoj snimljena i reportaža. Tada, tek punoljetna, jedna od desetoro djece Redžepa Lukovića, gledaoce je oduševila svojom životnom pričom, iskrenošču, spretnošću, a bogami i snagom koja joj omogućava da sa lakoćom obavlja sve poslove koje život na selu zahtijeva.
Foto: Privatna arhiva
Danas, nakon devet godina Elma, posve drugačija od ostalih djevojaka, o životu na Prokletijama priča za naš portal.
„Od tada, kada su me prvi put snimili i napravili reportažu, pa do danas skoro ništa se nije promijenilo. Imam oca, petoricu braće i četiri sestre. Braća se oženila, sestre udale, tako da sad živim sa ocem i samo jednom sestrom“, počinje Elma priču za FOS.
Živi u selu Temnjak koje je oko sedam kilometara udaljeno od Plava. I dok njene vršnjakinje uživaju u ispijanju kafe i šetnjama gradom, Elma uživa u svakom novom danu provedenom u prirodi i izazovima koje joj život nameće.
„Moj radni dan počinje u sedam sati. Gajimo krave, koze, ovce. Posla ima dosta i u kući i oko životinja. Vani obaveze privedem kraju tek predveče, a u kući se obaveze završavaju tek oko ponoći, kada je i vrijeme za spavanje, jer u kući posla uvijek ima. Imam sestrinu pomoć u svemu, a kada ima nešto previše da se radi onda dođu i braća i snahe“, kaže Elma.
Pomaže u bašti, radi oko životinja, a ni najteži muški poslovi ne predstavljaju joj problem. Ne bježi od izazova koje joj svaki novi dan donosi, pa sa braćom i ocem sprema i drva za zimu.
„Ranije smo građu iz šume izvlačili konjima. Danas imaju mašine pa je sve to mnogo lakše. Uostalom, ništa mi nije teško jer čovjek treba da ima volju za životom i onim što radi, a ja volim život “, kaže Elma za naš portal.
A kada se pomenu konji, ova djevojka ne može da sakrije svoje oduševljenje. Kada nema posla, jahanje joj je jedna od omiljenih relaksacija.
Foto: Privatna arhiva
„Ne znam kako bih vam opisala ljubav prema ovim životinjama, ali jako ih volim. To su čista i divna stvorenja.“
I kada Prokletije obijele i putevi postanu neprohodni, Elma i dalje uživa. Naučila je da se prepusti prirodi, diše punim plućima i raduje se svakom trenutku. Tada uzima svoje skije i podjednako dobro se snalazi i u ovom zimskom sportu.
Foto: Privatna arhiva
Ono čime nam se još pohvalila jesu „ručni radovi“.
„Ručni rad baš volim. Iako imam malo vremena za to, uvijek se trudim da nešto napravim. Ponekad heklam, a znam i da pletem“, kaže Elma.
Foto: Privatna arhiva
Ponosna je na titulu tetke, pa sve njene rukotvorine već unaprijed namijeni djeci od braće i sestara, jer kako kaže, oni su lijek za svaku njenu tugu i bol.
Foto: Privatna arhiva
Kada uspije da pobjegne od svakodnevnih obaveza, voli da prošeta i do grada. A na pitanje, da li možda planira da nekad pobjegne od života na Prokletijama i pođe u potragu za lakšim, gradskim životom, ova djevojka kaže: „Iako živim ovdje, trenutno nemam ništa u planu, mada to ne znači da me život baš jednog dana neće odvesti u grad.“
Foto: Privatna arhiva
Međutim, priznaje da se na Prokletijama najljepše osjeća.
„Ko želi odmor za dušu neka dođe, posjeti Prokletije i prošeta našom prirodom“, poručuje naša sagovornica za kraj razgovora.
Na samo 1,5 kilometara od centra Gusinja, gradića na u Crnoj Gori, nalazi se najveće kraško vrelo, Ali-Pašini izvori. Tu voda izvire iz zemlje na površini od preko 300 kvadratnih metara, dajući tokom većeg dijela godine oko četiri kubna metra vode u sekundi. Ovo poznato turističko izletište za mnoge građane ovog mjesta predstavlja simbol života.
Sjever Crne Gore posjeduje veliko prirodno bogastvo. Tri nacionalna parka koja pripadaju sjevernom dijelu Crne Gore (Prokletije, Biogradska gora i Durmitor), jedan su od pokazatelja da je na ovom području priroda sačuvana. Dokaz za tako nešto su šume, rijeke i izvori koji se nalaze u ovom području.
– Ali-Pašini izvori, simbol Gusinja
Krajevi podno Prokletija, kojima pripada i Gusinje, poznati su po bogatstvu voda i izvora. Kada dođete u Gusinje, svi vam preporučuju da posjetite Ali-Pašine izvore. Udaljeni svega 1,5 kilometara od Gusinja, na nadmorskoj visini od 925 metara, ovi izvori su vjekovima predstavljali nezaobilazan dio ljudskih života u ovim krajevima. To je najveće stalno kraško vrelo u Crnoj Gori. Prilikom jednog od istraživanja u vezi s eksploatacijom vode sa izvora, utvrđeno je da voda izvire iz zemlje na površini od preko 300 kvadratnih metara, dajući tokom većeg dijela godine oko četiri kubna metra vode u sekundi, odnosno oko četiri tone svake sekunde.
Izvori su dobili ime po Ali-Paši Šabanagiću, čuvenoj istorijskoj ličnosti iz 19.vijeka. Mještani ovog kraja ističu da su izvori simbol života Gusinja. Ipak, posljednjih godina brigu o ovom prirodnom blagu skoro pa da niko i ne vodi.
-Temperatura vode oko nule
Hladna voda sa izvora nikog ne ostavlja ravnodušnim. Mještani kažu da veliki broj građana dolazi na Ali-Pašine izvore, kako bi popili vode sa izvora. Prilikom nestašice vode u Gusinju, građani baš na Ali-Pašinim izvorima dolaze, kako bi punili vodu za svoja domaćinstva.
“Ljudi ovdje dođu da popiju vode. Dođu da vide kako je to fina voda, da se umiju tom vodom. Njena temperatura je uvijek oko nule. Izvire sa brda koje se zove Vezirova brada, a pojas pružanja te vode je oko stotinu i više metara, što je opet jedinstveno, da na toj širini izvire voda”, kaže novinar Novak Vujačić, stanovnik Gusinja.
Već decenijama je u Gusinju aktuelna priča da bi trebalo izgraditi fabriku vode, kako bi se ovaj prirodni resurs na neki način valorizovao. Za sada, od takve ideje nema ništa. Do unazad desetak godina, na izvorima je radio i mlin.
“Voda sa Ali-pašinih izvora odlazi, a to je voda koju svijet nema. Davno se pričalo o maloj fabrici za proizvodnju flaširane vode, koja bi se izvozila i koja bi bila proizvod sa ovih prostora”, priča Vujačić.
– Hiljade ljudi dolazi na izvore 2. avgusta
Prema podacima Turističke organizacije (TO) Plav, Ali-Pašine izvore tokom godine posjeti više desetina hiljada turista. Samo u jednom danu, 2. avgusta, na Ali-Pašine izvore dođe oko 10 hiljada ljudi iz cijelog svijeta. Uglavnom je riječ o ljudima koji su porijeklom sa prostora Gusinja i Plava, a koji žive van granica svoje zemlje. Direktor TO Plav Edin Jadadić kaže da Ali-Pašini izvori predstavljaju atraktivno izletište Gusinja.
“Ali-pašini izvori predstavljuju atraktivno turističko izletište, ne samo za posjetioce koji tokom čitave godine dolaze u Gusinje, nego i za same građane Gusinja. S obzirom da se Ali-pašini izvori nalaze na samo 1,5 kilometara od centra Gusinja, brojni građani dolaze zajedno sa svojim porodicama da prošetaju do izvora. Šta izvori znače za same mještane, suvišno je govoriti. Svi mi u Gusinju, u Plavu, ali i u dijaspori se hvalimo Ali-pašinim izvorima, pokazujemo fotografije svojim prijateljima, pozivamo ih da dođu u goste i obavezno posjete Ali-pašine izvore”, kaže na početku razgovora Edin Jadadić iz TO Plav.
– Sudbonosno “da” na Ali-Pašinim izvorima
Ali-Pašini izvori su posebna atrakcija tokom ljetnjih mjeseci. Naime, u periodu od jula do sredine avgusta, veliki broj građana posjeti ovo mjesto. Prema riječima mještanina koji živi pored samih izvora, dešava se da mnogi građani, baš na Ali-Pašinim izvorima izgovore sudbonosno “da”.
“Ranije se dešavalo da se i po 30 i više brakova sklopi samo za 2. avgust ovdje. Dođu ljudi sa svih strana, upoznaju se i tako odluče da uđu u brak”, kaže stariji mještanin.
Kroz istoriju, Ali-Pašini izvori su imali svoju ulogu u životu građana Gusinja. Nekada je ovo mjesto bilo važno odmorište karavana i trgovaca na putu od Dubrovnika prema Istanbulu. Tako su ljudi iz najrazličitijih krajeva i kultura pored izvora sklapali poslove i dogovarali trgovine. Takođe, baš na Ali-Pašinim izvorima su se rješavali sporovi i mirila zavađena bratstva.
Nažalost, već godinama, Ali-Pašini izvori su prepušteni sami sebi. Na nekoliko mjesta pored samih izvora nalazi se otpad, a mostovi preko kojih se prelazi preko izvora veoma su dotrajali. Direktor TO Plav Edin Jadadić kaže da je kompletna zajednica malo uradila za Ali-Pašine izvore.
“Ne samo da ih sačuvamo i zaštitimo, nego da i unaprijedimo ponudu turizma Gusinja prezentacijom Ali-pašinih izvora. Evo vidjećete da dosta naroda ovdje dolazi, međutim sami Ali-pašini izvori su prilično nepristupačni. Ono što je jednom davno bila ideja jeste da se Ali-pašini izvori urede, odnosno da se oko cijelih izvora napravi staza za šetanje. Nebi to bilo ništa posebno, jedna staza od kaldrme, od kamena koji se može nabaviti u neposrednoj blizini izvora. Takođe, potrebno je uraditi nove mostove na nekoliko mjesta, a takođe bi trebalo razmisliti i o ideji da se uradi rasvjeta do Ali-pašinih izvora”, kaže Jadadić.
Ali-Pašini izvori, s pravom su simbol Gusinja. Još ako bi se nadležni potrudili da ovo turističko izletište dobije sjaj kakav zaslužuje u odnosu na prirodno bogastvo, turistička ponuda Gusinja, ali i Crne Gore bila bi bogatija.
Idući putem od Plava prema Babinom Polju na desetom kilometru se nalazi mjesto Maslo.
Ovo mjesto predstavlja odmorište za one koji su se uputili od Plava prema Bogićevici, Hridu, Babinom polju, Bjelaji i drugim katunima i planinskim stazama. Većina njih stane na Maslu i na obližnjoj Seliminoj cesmi napuni hladne i bistre izvorske vode koja kako bi mještani rekli „diže iz mrtvih“ te nastavljaju svoj put ka mjestima kojima su i namjerili.
Na Maslu su se sastajili i družili mještani a ono je cak i poznato kao planinski fudbalski stadion na kojem su igrala djeca često i stariji mještani a nerijetko i s namjerom „ekipe“ iz Plava su gostovale i ukrstavale snage sa mještanima Masla i Babinog polja.
Centar za zaštitu i proučavanje ptica objavio je promotivni video o Nacionalnom parku Prokletije, sa željom da prenese atmosferu i doživljaj njegovih krševitih pejzaža i divlje prirode.https://www.youtube.com/embed/CaImcb8lcxQ
Kako ističu u ovoj NVO, zbog karaterističnih oštrih i teško pristupačnih vrhova Prokletije su dobile naziv koji asocira na surovost ovog planskog masiva. Međutim, vizuelni utisak koji se stiče pri prvom susretu sa Prokletijama veoma brzo promjeni spoznaja o prirodnim ljepotama ovog područja, prelijepim jezerima, pašnjacima i šumama.
„Granični položaj Prokletija i relativno slaba saobraćajna povezanost sa okolnim mjestima učinile su da su ova planina još uvijek bude vrlo interesantan i neisrpan izvor istraživanja netaknute prirode naročito primamljiv ljubiteljima prirode, planinarima i alpinistima, ljudima avanturističkog duha. Promotivni video izrađen je u okviru prekograničnog projekta ‘Razvoj ekoturizma na Balkansim Alpima’, koji ima za cilj održivi razvoj prekogranične regije kroz zajedničke turističke potencijale zasnovane na prirodnom i kulturnom nasleđu“, ističu u saopštenju.
Kroz projekat, kako dodaju, realizovane su aktivnosti koje će doprinijeti kvalitetu i raznolikosti usluga, uspostavljanju i promociji zajedničke turističke ponude, kao i povećanom bezbijednosti pojetilaca Nacionalnog parka Prokletije u Crnoj Gori i Nacionalnog parka Bjeshket e Nemuna na Kosovu.
Partneri CZIP-a koji su podržali ovu aktivnost su turističke organizacije Plava i Gusinja, Nacionalni park Prokletije, a na izradi videa radila je ekipa iz „Beautiful Montenegro“ i „Solutions4You!“
Projekat sprovode C4ntar za zaštitu i proučavanje ptica u saradnji sa Gorskom službom spašavanja Crne Gore kao i partnerima sa Kosova – Kosovo Advocacy and Devolopment Centar (KADC) i planinarsko udruženje „Pashtriku“. Finansiran je od Evropske Unije, kroz IPA II program Crna Gora – Kosovo 2014-2020 i Ministarstva javne uprave Crne Gore.
Legende o nastanku Prokletija,a koliko ima istine u njima nije na nama da presuđujemo, legende su tu da se prenose sa koljena na koljeno…
PROKLETIJE (alb., Bjeshkët e Nemuna; Alpet shqiptare; Bjeshkët e Nâmuna; srp., Проклетије) su visoki planinski vijenac na jugoistočnoj ivici Dinarskog masiva – u sjevernoj Albaniji, istočnoj Crnoj Gori, i dijelu Kosova.
Prokletije su izrazito kraško područje, oblikovano glacijacijom – s dubokim i širokim dolinama, izdubenim i oblikovanim radom ledenjaka, iz kojih se direktno izdižu litice visokih i šiljastih planinskih vrhova, što ovoj regiji daje alpski ugođaj, netipičan za područje Balkana.
Najstarije zapisano ime ovih planina je Mons Bertiscus,i ono se nalazi na karti koju je izradio Ptolomej odn. Ptolemej (Klaudije Ptolomej ili Claudius Ptolemaeus, rođ. iza 83.– umro 161. pr.n.e.), starogrčki matematičar, zemljopisac, astronom, i astrolog koji je živio u Aleksandriji, u Rimskom Egiptu.
Beriseldi – U nekim kasnije izrađenim starim kartama umjesto naziva Beristicus pojavljuje se Beriseldi.
Južni Alpi Evrope – njemački botaničar i fitogeograf August Grisebach (1814-1879.) prvi godine 1839. upotrijebio termin Alpi kao sinonim za planine u prokletijskoj planinskoj grupi.
Francusko-austrijski naučnik Ami Boué (1794.-.1881.) napisao je o Prokletijama: ” Najneobjašnjiviji, najnepristupačniji i najdivljiji planinski lanac na Balkanskom poluostrvu, u Evropi. Južni Alpi Evrope!
Proklete planine i varijacije ovoga imena
Danas većina autora i lokalnog stanovništva koristi južno-slavenski naziv Prokletije odn. albanski Bjeshkët e Nemuna, koji su sinonimi tj. imaju isto značenje (prokleto gorje, proklete planine, zabranjene planine). Značenje riječi proklet, odn. albanski nemuna je jasno. Ono što do sada nije u potpunosti utvrđeno je motiv zbog kojega je ovaj planinski lanac dobio ime Prokletije odn. Bjeshkët e Nëmuna. Postoji više pojašnjenja:
– Ove su planine smatrane neprohodnima i divljima. Sličnih primjera ima i u svijetu, analogno npr. vrhu Pico Maldito u pirinejskom masivu Macizo de Maladeta u Španjolskoj (španj. maldito = proklet) ili Höllengebirge u austrijskim Alpama.
– Najveći dio stanovništva okolnih mjesta se bavio stočarstvom i to je bila glavna privredna grana. Stočari su tokom ljetnjih mjeseci stizali sa stokom i do najvećih vrhova Prokletija. Zbog divljine, surove klime i opasnosti koje su vrebale od divljači, posebno medvjeda, risa, vuka i sl., ovi stočari su prvi nazvali ovaj planinski masiv: “Bjeshket e nemuna”, što u prevodu znači: “Proklete planine”, a kasnije ih je narod radi lakoće izgovora nazvao “Prokletije”.
Mi ćemo vam predstaviti dvije legende o nastanku Prokletija, a koliko ima istine u njima nije na nama da presuđujemo, legende su tu da se prenose sa koljena na koljeno…
Legenda kaže kako je Hridsko jezero Božji dar i da ga je Bog stvorio na tom sakrivenom mjestu u planinama i šumama, kako bi se u njemu mogle kupati vile. One su ga i učinile ljekovitim. No, iz nekog su razloga vile morale napustiti jezero, što je izazvalo snažan Božji bijes, te je on obližnje planine zasuo munjama i gromovima, pa je taako njihove vrhove pretvorio u gole i neprohodne stijene. Potom je Bog prokleo ove planine, pa ih zato narod naziva PROKLETIJE. * ( Izvor: MARKIŠIĆ, M. Ramo, Kamen je težak dok nije pomjeren sa svog mjesta – Iz usmene proze Plavsko-gusinjskog kraja, Rožaje, 2008. )
Nekada davno su u podnožju ovog planinskog masiva, u omanjoj kućici koju su sagradili od kamena i drveta, sretno živjeli muž i žena. U njoj su, tri uzastopna proljeća, dobili po jednog sina. Bili su prilično siromašni, i otac, koji je bio strastveni lovac, kojemu je lov bio skoro jedini izvor prihoda za, svakodnevno je išao u lov. Često je sa sobom vodio djecu i učio ih lovackim vještinama, kako bi opstali u ovoj divljini. Za to vrijeme, majka se, kao i svaka majka, starala o njima i njihovom odgoju. Nakon očeve smrti, njegovi sinovi, sada već odrasli i lovu vični momci, nastavili su očevim stopama i svakodnevno, ne razdvajajući se, išli u lov. Dok su jednog dana lovili, na jednom uzvišenju su ugledali Vilu, koja ih je svojom ljepotom, očarala. Iznenada je došlo do ozbiljne prepirke i svađe među braćom, o tome tko ju je prvi ugledao, tko je od njih najljepši i kome ona treba pripasti? Svađa se, na žalost, tragično završila smrću sve trojice. Vila je sve to promatrala s obližnjeg brežuljka. Znala je da se zbog nje svađaju, ali, ni ona se nije mogla zbog njihove ljepote odlučiti za nekoga od njih. Računala je da će se braća dogovoriti čija će ona biti žena. Kada je Vila vidjela da su se braća poubijala i da od njene udaje neće biti ništa, izgubila se iza jednog od vrhova ovog planinskog masiva. Kako se nekoliko dana nisu vracali kući, majka se zabrinula za sinove koji se nikada nisu tako dugo zadržavali u lovu. Otišla ih je tražiti po planini, i na jednom brežuljku ih ugledala kako mrtvi leže jedan do drugoga. Njezin plač i naricanje, dok je sahranjivala sinove, odzvanjali su vrhovima okolnih, planina. Iznenada se, na trenutak, pojavila Vila i priopćila joj da su se njeni sinovi poubijali zbog njezine ljepote. Nakon toga se izgubila u magli koja je obavijala vrhove ove planine. Majka je, skrhana bolom, ljutito proklinjala Vilu vičući za njom: “Prokleti-jo, prokleti-jo, prokleti-jo!!” Eho majčinog glasa se dugo prenosio s vrha na vrh visokih planina i tako je, po legendi, ovaj planinski masiv dobio ime PROKLETIJE, koje i sada nosi. ( Pribilježio: Ibrahim Reković, u Plavu, 12.7.2010. godine )
VOLIM PROKLETIJE 